PODSTRANA – Glazbeno-scenska predstava i izložba ratnih fotografija dobrovoljaca HOS-a, pod nazivom Bitka za Vukovar – kako smo branili Grad i Hrvatsku, održana je u organizaciji Matice Hrvatske u Podstrani, u nedjelju 22. studenoga v u prepunoj prostoriji za sastanke u hotelu Le Meridien Lav.
Tom prilikom predstavljene su i dvije nove knjige: „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, od Damira Markuša (o kojoj je dr.Ante Nazor, pored ostaloga napisao: „Uz primarne povijesne izvore, iznimno važno za utvrđivanje i istraživanje povijesnih činjenica je prikupljanje i objavljivanje memoarskog gradiva. Tako je i za povijest Domovinskog rata važno prikupiti i objaviti siječanja i zapise njegovih sudionika. Kako bi informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti bile što dostupnije istraživačima i cjelokupnoj javnosti...“, rekao je dr.Nazor), i „Ne plači, moj dobri anđele, od Damira Plavšića. Na predstavi su sudjelovali: Policijska klapa sv. Mihovil, kvartet „Porat“ iz Podstrane te KUD „Dalmacija“ iz Dugog Rata i učenici OŠ Strožanac, a tekstove su čitali: Mladenka Gruica i Danica Bartulović, koje su u više navrata popračene dugotrajnim aplauzima.
Riječ je o dirljivim, potresnim i emotivnim doživljajima, koji i najokorjelije gledatelje ostavljaju po strani, a ne zaboravimo da je nazočio veliki broj djece, što je autor knjige: Damir Markuš – Kutina, okarakterizirao kao izvrstan primjer da se ova i slične predstave nađu u programu osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj, premda je ustvrdio da mnogi sudionici Domovinskog rata nisu mogli očekivati da ćemo danas, nakon 24 godine poračja doživjeti ovakvo stanje.
Na kraju su se mnogobrojnoj publici zahvalili i autori spomenutih knjiga, a organizatorima ovog nezaboravnog susreta, Općini Podstrana, Turističkoj zajednici Podstrana, Matici Hrvatske ogranak MH Podstrane, kvartetu „Porat“ iz Podstrane, OŠ Strožanac, Apartmanima „Lavica“ te Danici Bartulović, Mladenki Gruica, Zoranu Jurišiću i KUD-u“Dalmacija“ iz Dugog Rata podijelijli su zahvalnice za izuzetno dobru organizaciju.
Na slici: Nakon predstave autori knjiga su se željeli slikati sa publikom.
Tekst i snimak: Davor GRGAT
Zbog sudara u Strožancu otežan je promet magistralom kroz Podstranu.
Iz smjera Omiša prema Splitu gužva se stvorila do Grbavca.
U tijekuje policijski izviđaj na licu mjesta.
Pozivamo učenike i nastavnike, u nedjelju 22. 11. u 18.00 sati u Hotel Lav, na scensko glazbenu predstavu Kako se branio Vukovar, te predstavljanje knjiga: Pedeset osam, Damira Markuša i Ne plači, moj dobri anđele, Damira Plavšića.
U programu će sudjelovati učenici OŠ Strožanac, klapa Sv. Mihovil iz Splita, Kvartet Porat iz Podstrane i KUD Dalmacija iz Dugog Rata.
Odabrane tekstove će čitati Mladenka Gruica i Danica Bartulović.
U avionu upoznajem gospođu Mariju koja radi u Madridu za Luk-Oil. Ona je iz Venezuele te da mi daje pokoji savjet i priča o načinu života i problematike države. Moli me da se čuvam i izbjegavam lutanja noću po gradu. Razmjenjujemo brojeve i ako me put odnese prema njenom gradu da se obavezno javim. Nakon dugih 10 sati leta u avionu, napokon slijećemo! Izlazak iz aviona je malo potraja, dolazim do carine koja me propitkuje na španjolski i odma mi daje do znanja da od engleskog baš neće biti velike svrhe!
Evo pečat je u putovnici i napokon Venezuele!
Osjećam se pre uzbuđeno, izlazim vani sa torbom, a tamo stoji momak sa natpisom Mladina,.... vlasnik hotela je poslao Taxi po mene. Vozač ne priča engleski tako da komunikacije nema.... tišinu razbijaju ritmovi salse iz radija, a pogled mi leti na ulazak u grad, srce lupa sto na sat, jer očaran sam ljepotom tih favela i njihovom veličinom.... jedna na drugoj stoje pretežno napravljene od "matuna", krovovi od plastike ili lima, na prozorima visi oprana odjeća,... derutne su al meni prekrasne. Gledaš ih iz strahopoštovanja jer znaš da je to najopasniji dio grada! U njima živi oko 3.000.000 ljudi, a neki nikad nisu ušli u Caracas. Dolaskom u hotel čeka me jako ugodan i topao čovjek, Maximo Capone. Njegov (Maximov) otac i majka su 1920-ih došli za Venezuelu, a on je ovdje rođen kao i njegova sestra i njihova djeca. Tu sam dva dana ali malo mi je skuplje nego što sam planirao... 50 dolara je noć, u nas bi takav apartman bio jako jako jeftiniji tako da već planiram pronaći nešto povoljnije. Dobri i domaćin mi savjetuje da ostanem u sobi jer već se smračilo te da nije bas sigurno biti vani. Moj smještaj se nalazi u naselju Macaracvaj i to je čuvano naselje sa svojom gardom! Palim laptop i želim se javiti svojim roditeljima te naravno tagirat se na Facebook. Tamo me dočeka hladan tuš... ubilo mi cijelo raspoloženje... poginuo je Željko Radić, motorista iz Baške Vode, kojeg sam upoznao prošle godine u Capadocciji! Trnci mi prolaze kroz tijelo, šok i nevjerica!
Željko počivao u miru i čuvaj nas od gore!
Od tuge je i umor došao na oči! Idem spavat! Budim se, a na satu 3 sata ujutro, a di ćes sad Žele! Počiman razmišljati o gradu i kako je tako opasan... tješnim se... ajde Žele šta si se stisa! Neće bit strašno opusti se! Sljedeći tren se ispitujem, dali sam normalan, sve novine pišu da je među tri najopasnija grada, tijekom vikenda bude ubijeno 150 ljudi, zapravo zapanjujuće su brojke razbojstava! Al šta je tu je, tu si Žele i razveseli se. Ujutro stiže moj veseli domaćin sa tradicionalnim doručkom Venezuele te me vodi do centra grada! Prije izlaska se propitujem koliki je tečaj, zanimljivo je da je u banci jedan dolar 200 Bolivara, a na crnom tržištu je 400, kako, šta, ne znam i ne razumijem, al znam da sam drage volje novac odma promijenio u Maxima, 10 eura i puna šaka para! Izlazim sam iz auta jer Maximo ima posla, inače je arhitekt, tako da stajem na pločnik Caracasa i počiman koračati gradom. Nakon minute to je taj osjećaj! Osjećaj mira, zadovoljstva, nitko te ne primjećuje osim ako se susretnete oči u oči al tad te ljudi lipo pozdrave,... obilazim centar i upijam ga. U nekom njihovom tipičnom lokalu, naručujem kruh punjen piletinom te pohan izvana, oni to zovu "panata", naručujem pivo te sjedim i osluškujem ljude kako pričaju španjolski, uživam i šutim i sjedim i pre lipo mi je! Dok sam radio u konobi Varoš kod mojih roditelja, nailazio sam na putnike koji su sami i uvik mislija da su blesavi, šta rade tu sjedeći satima i smijući se! Evo sam otkrio, sjede i uživaju u tom trenutku i tako je meni bilo! Pale su sve predrasude i srce je ispunjeno zadovoljstvom i srećom! Sutradan sam upoznao momka, Maximovog prijatelja, on je sad moj vodič po gradu da me upozna sa povijesti i nastajanjem samog Caracasa. Lipe trenutke sam proveo s njim i sutra ako motor dođe, mogu mirna srca krenut dalje.
Ujutro nakon kave odlazim za aerodrom i nailazim na probleme oko papira.... nije mi bas jasno radi španjolskog ali i da sutra preuzmem motor ništa se neće desit.
Sutradan šok!!!.. granice između Kolumbije i Venezuele su zatvorene!!!... šta sad, automatski tražim novu opciju, nemam vremena za nervozu, mogu krenut za Brazil i u obilazak Amazone ili deportirati avionom za Bogotu, al se nezna koliko to traje. Rutu koju sam isplanira je preko Kolumbije i meni najinteresantnije za vidjet jest Ekvador, Peruu i Bolivija.... nesmin to propustit i odlučujem na deportaciju motora za Kolumbiju! U mom odabiru pomogao mi je Leo Wenech, čiji je otac iz Dubrovnika, a majka iz Crikvenice! I on je sam motorist, a spojila nas je Maximova odvjetnica.
S obzirom na stanje u državi koje je katastrofalno, a to i brojke pokazuju, potvrđujem deportaciju motora za Kolumbiju, žao mi je, a žao je i Leu jer nema baš puno prilika da se provoza Hrvatom, a Hrvatska mu je u srcu! Nazvao je svog oca i kad sam progovorio hrvatski ćoviku je skoro srce puklo, fali mu Hrvatska, fali mu more, naša riba, naše uje! Fali mu miris lavande, žao mu je jer nemože kući! Objašnjavaju mi da je tešku situaciju u državi ostavio Hugo Chavez, a Maduro, njegov nasljednik, samo je dokrajčio! Njihov novac ne vrijedi ništa!!!... i tko nema dolara nemože se ni maknut iz Venezuele.
Desetak dana sam tu s njima i osjećam se kao domaći, upoznao sam lokalne momke koji drže jedan od boljih klubova u gradu tako da mi ni noćni život nije stran vise! Došao je novi stanar Jerre Emarju iz Južnoafričke republike i s njim, obzirom da sam na čekanju razvoja situacije, drage volje ponavljam sve obilaska grada.
Koliko sam ovde, skoro ću dobit državljanstvo. I kad je napokon agent se udostojio javit da ništa za sljedećih par dana od motora, mogao sam isplanirati da nešto vidimo van Caracasa!
Odlazimo do sela "Tovar", gdje sve kuće izgledaju kao u Bavarskoj, a i priča se njemački jezik. Stanovnici "Tovara" i jesu Nijemci koji su bježali iza drugog svjetskog rata te se naselili tu po planinama.
Jako ugodna noć,... pivali smo karaoke na španjolski,... lijepo sam se ispričao cijelom lokalu na svom kreštanju.
Moj Afrikanac, malo umoran, napušta me i odlazi na spavanje. Nakon 3 minute vraća se i govori kako mi je zateka recepcionera u sobi i da je bio navodno radi vode, jer je curila iz slavine.
Odlazim gore i naravno, fali mi 50€!.
Eto i prve krađe u Južnoj Americi! Al nećeš sine, ne! Balkanac i Afrikanac zajedno, a njima bi krao!!
Nakon kratkog razgovora momak je vratio novac, al dal je osta na poslu vjerujte ne znam. Ujutro svima neugodno i svi se ispričavaju, ma neugodno na kraju i meni. Odlazimo sa planine i organiziramo let za otok Margarita! Nisam na motoru al nisam više ni u Caracasu!
Napokon živim! Uživam u kupanju i sunčanju na karipskoj plaži, a kad te ide onda stiže dobra vijest! Sutra se motor krca u avion za Bogotu!
Kupim se odma sa otoka sretan da sretniji nemogu bit! Napokon vožnja!
Kraj kipa Svetog Ante u Strožancu, u 16:50 sati, simboličnim paljenjem svijeća Podstrana (predstavnici Općine, braniteljske udruge, građani) je odala počast svim žrtvama Vukovara.
