
Stigli smo s Margarite navečer umorni toliko da nitko ni riječi u taksiju nije progovorio do hotela. Idem spavati sretan jer ujutro napokon moj motor kreće za Bogotu.
Nakon buđenja šok, ne znam je li tužno ili smiješno ali opet ništa od leta!... naštavljam čekati.
Jetra, moj afrički prijatelj, me nagovara da mu pomognem otići do ćentra jer kaže da ima dobar osjećaj za posao i želi kupit periku i naočale koje bih prodavao u Botswani, ne mogu se preštat smijat jer dok se dogovara sa vlasnikom dućana o cijeni, uporni se usput upoznava sa ženama malo većih proporcija.
Vlasnik ga gleda u čudu i misli se hoćeš ti kupovati ili zavoditi žene.... ja plačem od smija i hvala mu šta mi je uljepša dan, a i moj boravak u Venezueli.
Dolaskom u hotel želi mi pripremit neko jelo i otiša je kupit namirniće.
Dok čekam uzimam laptop i odlučujem bar tražit sad kartu za sebe, ne mogu više ovdi bit, tako da odlučujem obići glavni grad Kolumbije.
Pronalazimo kartu za 400 dolara, skupo al nemam izbora nego kupit je. Za to vrijeme moj prijatelj već kuha i veseli se šta ću kušati njegovu hranu. Smijem se sam sebi dok jedem to šta je pripremio jer ima svega u tom njegovom rižotu, al kontam sreća šta je već mrak pa kako jedemo na balkonu ne znam ni šta jedem, osim da je užasnog okusa. Ne želim ga razočarati kad me već toliko puta zadovoljnog osmijeha pita jel dobro! Hahahaha, nakon pola sata znam da meni nije dobro!..., a tablete mi u motoru,.... otrova me moj Afrikanac!
Noć sam proveo na toaletu i mislim se, sreća let mi je u petak tako da ću sutra boleštan preležat u krevetu.
Petak jutro je, osjećam se puno bolje, dogovaram se sa Maximom oko slanja motor i čovjek preuzima sve na sebe i žao mu je šta ovoliko čekam.
Postali smo toliko dobri da mi nije naplatio nekoliko dana šta sam spavao i još se ponudio da će on riješit stvari oko motora, a ja da idem u miru. Hvala Maximo i kapa ti do poda.
taksi stiže po nas i idemo na aerodrom, a tamo najveća glupost u životu! Ne mogu se ukrcat u avion jer imam kartu samo za Bogotu!
Nakon pola sata svađe s zaposlenikom aerodroma i objašnjavanja da iz Bogote odlazim na motoru i govorim mu da on nije carina nego redar kompanije i da me mora pustit na moj let ja jednostavno odustajem!
Prvi put sam i nervozan!
Sreća nailazi čovjek koji priča engleski i pomogne mi (naravno za 25 dolara) da napravim rezervaciju da ću kao nakon Bogote letiti za Ekvador i na taj način samo mogu ući u avion!
Šokiran tim glupim zakonom kompanije odlazim do šaltera i napravim to al i tamo moram dat ženi 20 dolara za tu uslugu (opet jeftinije nego da sam kupio kartu pa se na kraju i ne žalim puno) i napokon čekiram prokletu kartu!
Dolazak u Bogotu i prolazak carine bez problema, samo pitanje koliko sam tu i gdje dalje idem i pečat je u putovnici!
Aerodrom je stvarno velik, čist, uredan..... sjedam u taksi i odlazim do hostela.
U mraku se već osjetila velika razlika od Caracasa, zgrade, ceste, kultura vožnje, svi staju navečer na semafor jer u Caracasu navečer dozvoljen prolazak kroz crveno, tako da kome je zeleno mora obraćati pažnju vise nego ovaj drugi. To je i radi sigurnosti od pljačke, znaći nema stajanja!
Ovdi se vidi da je drugačije, kulturnije.
Dolazak u hostel i odma na spavanje. Ujutro me čekaju "krasne" vijesti!!!
Motor ne dolazi nego tek u srijedu!!!!
Pa se ti sad skuliraj!!!
Sad je već sve ovo nevjerojatno i vršim pritisak da mi se pošalje potvrda leta tako da budem siguran, a sa druge strane zovem Lea da kontaktira prijatelja koji ima agenciju da provjeri koji je više vrag!
Malo sam ljudi već umoran od njihove aljkavosti koja je danak Chavezovog komunističkog režima koji je glasio, "ne treba nam nitko, ne treba nam turizam"!
Njegov nasljednik Mauro nije ništa bolji, njegova stranka je dokrajčila zemlju i vlada totalna glad i preživljavanje dok se oni bogate od nafte, zlata, srebra i ostalog!
Totalna tragedija!
Popodne odlučujem prošetati gradom i to daleko opuštenije, u svome stilu, laganini!
Opet, ne smijem se opustiti previše, jer ovo su i dalje zemlje gdje je novac sve, gdje je i dalje vlada kriminal i u nas ima gladi, a kamo li ne u gradu sa 8 000 000 ljudi.
Puno ljepša slika od Caracasa! Neusporediva! Ulazim u neki bar gdje svi plešu salsu i uživam u ispijanju ćerveza (piva) gledajući mladost kako pleše. Već pod dobrim utjecajem alkohola odlazim u hostel na spavanje.
Nedjelja jutro, sunčan dan i nakon doručka idem na misu. Sve je isto, naravno samo na španjolskom, jedina razlika je šta je u toku mise i sprovod, a u nas nedjeljom nema sprovoda. Nakon toga uputio sam se opet u centar i doživio ugodne trenutke u toj šetnji, grad je živ!!!
Svega na ulici, najviše mladosti, uličnih svirača, zabavljača, imitatora, umjetnika, prodavača, turista svih generacija, iz Amerike, Europe...., doslovno svega!!!
Pozitivna vibra se osjeća, ljudi nasmijani plešu oko tih svirača, cjenkaju se oko slika i svega ostalog šta se nudi, uživaju u ispijanju svježih sokova od lubenice, naranči, kivija, kokosa i ostalog voća. Hrane i restorana na svakom koraku.
Povratkom u hostel upoznajem momka imenom Alex, on dolazi iz Barcelone i već je duže vrime na putu. Obišao je srednju Ameriku i gradove u Kolumbiji koje sam planira i ja posjetiti, al s obzirom da se ovo s motorom odužilo.... neću uspjeti.
Najviše se zadrža u Bogoti kaže, jer osim šta putuje za svoju dušu, volontira u gradovima po školama sa djecom roditelja slabije platežne moći.
Svaka čast Alex!!!
Našli smo brzo zajedničke točke šta nas vežu za ovakva putovanja, samo on putuje autobusom i puno je veća njegova svrha putovanja!
Nakon već dva dana bez problema se snalazim po gradu tako da taksi više i ne koristim, a i hostel je udaljen tek 3 kilometra od La Candelarije, odnosno poznatog centra ovog grada. Sama ta La Candelarija je puna kafića, restorana i naravno turista koji su došli uživati u noćnom životu samog centra!
Jedan od dana sam posvetio penjanju prema poznatoj crkvi koja se nalazi na planini s koje puca prekrasan pogled na grad.
Bilo je ili koristiti žičaru ili ići pješke i ja sam odabra drugu opciju.
Ne poznavajući visinu od 2350 metara i naravno svoju fizičku ne spremnost, na pola puta sam se skoro okrenuo! Ljudi skoro sam umra!
Al aj sad kad je pola idem do kraja! Penjući se sjetio sam se svojih rodica Meri Marasović i Seka Mladina koje su bile i na Kilimandžaro, svaka im čast!
Mene je ovo skoro dokrajčilo tako da sam jedva opalija nešto slika gore.
Stiga sam taman za vrime mise tako da sam onako zadihan, oznojan otiša se zahvalit Bogu šta sam preživija, al ljudi isplatilo se.
Vraćam se u hostel na odmor, a i zanima me ima li novosti oko dolaska mog motora koji je jučer već treba bit tu.
Vijesti kakve sam dobio više i vi kroz ovo vrime šta čitate znate!
Maybe tomorrow!!!
Nisam se niti malo iznervira nego lipo sačekao društvo da završe sa svojim obavezama i ostao u hostelu igrati domino. Još jedna zanimljiva ali i tragična stvar posjetila me na našeg sumještanina Marina Perišića Glavu, momak koji je ovisnik o dobroj kavi, on bi bio skroz razočaran kvalitetom kave koju služe u Kolumbiji. Zanimljivo je to jer Kolumbija je treća sila u proizvodnji i izvozu jedne od najboljih kava na svijetu, rame uz rame Etiopiji i Brazilu, a zanimljivo je to kako je i ovdi komunizam i vlada otkupljuje po jako jeftinoj cijeni svu kavu koja se proizvede i prodaje vanka za Europu. Naravno radi se o najkvalitetnijoj kavi, a ono šta nevalja ostaje u Kolumbiji i to se ovdje prodaje. Tu informaciju mi je Alex rekao jer prije dolaska u Bogotu posjetio je polja kave i te ljude koji za malen novac rade na plantažama i da se tamo u tvornici može popiti stvarno najbolja kava, savjetuje mi ako budem mogao da i to obavezno onda posjetim. Naravno to ne ovisi ništa o meni nego o tome kad moj GS dođe i vremenu koji mi je preostao.
Danas nije ni ponedjeljak ni utorak danas je opet srijeda, jedina razlika je ta šta je moj GS u Bogoti!
LJUDI KREĆEM NAPOKON!!!!
S obzirom da mi je ova neizvjesnost i čekanje motora oduzelo previše dana tako nažalost moram mijenjati rutu!
Krećem preko Calia za Ekvador.
Malonogometaši "Bili 9" koji se natječu u trećoj malonogometnoj ligi grada Splita, pobjedili su ekipu "Mijo i drugovi" rezultatom 6:0 te trenutno zauzimaju solidno 10. mjesto.
Naravno da se od ove mlade i perspektivne ekipe predvođene Marićem, Vežama i Petričevićem očekuje više.
U slijedećoj utakmici sastaju se s ekipom Kacunar koja se nalazi na sredini ljestvice.
Malonogometašima Strožanca koji su godinama bili među najboljim malonogometašima Dalmacije, ove godine baš i ne ide.
Naime, natječu se u prvoj malonogometnoj ligi grada Splita i trenutno zauzimaju pretposljednje mjesto, a u deset utakmica su osvojili osam bodova.
Nadamo se da će njihov strateg Ante Milković pronaći način kako dignuti ekipu iz krize i zadržati status prvoligaša.
U posljednjoj utakmici su s ekipom Madunić bus odigrali 3:3.
U sljedećem kolu igraju s posljednjom ekipom prvenstva i to im je izvrsna prilika da izađu iz zone ispadanja.
Za MNK Strožanac su nastupili:
PERICA PERICA
LUKA JURIĆ
MIJO JURIČIĆ
MARIN JUKIĆ
MILAN MALENICA
MATE OLUJIĆ
ANTE JERČIĆ
VJEKOSLAV PERIŠIĆ
Voditelj: ANTE MILKOVIĆ
Nastavlja se sa postavljanjem javne rasvjete. U tijeku su radovi od restorana Amigos do Banjalučkog odmarališta.